Pojačanje je pojačanje samo ako zaista “pojača ekipu”! Ne dovode se „bivše zvijezde“ samo zato što ih bogati vlasnici žele! | KOLUMNA
Srećko Šijaković Fudbal nije marketing, nego sport. Ne postoji egzaktan trend, već treba da se odigra na terenu.
Dakle, u hiperprodukciji novca nalazimo brojne timove koji su uspješni, a na ludnicu koja se dešava svaki prelazni rok u Engleskoj sa trensferima teško je utjecati i na nju je teško ostati ravnodušan. Svjedoci smo da u ligama petice timovi kao što je Inter iz Milana troše velike svote novca, međutim, na igrače čiji je renome u padu ili je u malom padu, ali koji i dalje kotiraju visoko ili relativno visoko.
Ovi igrači su dostupni za manju odštetu za transfer. Novac je puno manje vrijedan, a ime veliko.
Međutim, na tržištu se nalaze igrači koji su prošli svoj vrhunac i koji su ostali imena koje brojni klubovi iz Turske žele te ih dovode za manji novac kao odštetu za transfer kako bi igrali u njihovim klubovima za mnogi manji i vrući novac.
Ovi fudbaleri dobiju veću plaću nego što bi dobili u manjim klubovima koji se ne bore za trofeje i prihvate poziv velikana. Vlasnici bivaju impresionirani imenima igrača koje su doveli i očekuju njihove sjajne partije.
Ti igrači su prekriženi u timovima koje napuštaju od stane trenera koji su struka i nisu više na nekadašnjem nivou i oni s oduševljenjem potpisuju još jedan veliki ugovor koji im biva ponuđen. Ugovor koji je malo manji nego prethodni, ali to im omogućuje da primaju ogromnu platu i bonuse, što im je bolje nego da odu u lošije klubove i države koje nisu fudbalski cijenjene te da budu zaboravljeni.
Vlasnici bivaju oduševljeni igračem kojeg su doveli.
Na primjer, u Interu je Curtis Jones apsolutni promašaj, kao i John Stones, koji takođe igra u Interu, s kojim nema nikakve veze igrački. Ovakvi igrači dobri su na papiru i primaju velike plate, ali kada trebaju Interu na terenu, tu nastaju problemi.
Oni su daleko od pravog kvaliteta koji treba da ima odbrana ili veznom redu Intera. Pojačanja se dovode ako treneru koji vodi ekipu taj igrač koji dolazi može pomoći u realizaciji njegove ideje fudbala. Ne dovode se igrači koji su velika imena samo da bi se popunile pozicije. Dovođenje igrača koji su gotovi sa ozbiljnim fudbalom i koji su u padu vodi u ponor i to je ono što se desilo Fenerbahčeu, koji je u pozadinskim pozicijama sastavljen od fudbalera koji nisu kvalitetni dovoljno, ali koji, nažalost, čine srž ove ekipe.
Igrači koji se dovode u klub treba da budu oni koji donose kvalitet na poziciji koja je deficitarna u toj ekipi. Nema potrebe da se ide za hirovima uprava ili vlasnika sa nekim igračima koji su velika imena i koji ne mogu pomoći na terenu.
Fudbal nije marketing, nego sport.
Prisustvo velikih imena u svlačionici može biti sjajno za moral mladih igrača. Međutim, fudbaler koji više nije kvalitetan, on nije kvalitetan i kada se nađe na terenu, desiće se veliki problemi i greške koje su fatalne jer je današnji fudbal mnogo kompetitivniji i sve suroviji i suroviji.
Kada uprava radi ispravno i koristi svoju strategiju, u tome nema problema ako se to radi sa stručne fudbalske strane. Međutim, npr. Harvey Elliott nije dovoljno dobar da bi igrao u Liverpoolu, isto tako ni u lošijim klubovima. Vlasnici se ne trebaju uključivati i tražiti velika imena iz prošlosti kao hir, jer tako kaže struka i sportski direktori, koji znaju kakava je situacija.
Turska reprezentacija i liga potpuno su rasule svoj ugled, jer su gradile ekipu na ovome o čemu mi govorimo. Došle su u situaciju da im ključne uloge igraju fudbaleri koji su nekadašnje zvijezde, ali trenutno nisu dovoljno dobri.
Ovakvi transferi koštaju puno i izazivaju velika očekivanja. Međutim, igrači bivaju potrebni ekipi, a kada zatrebaju, podbacuju jer nemaju veze sa ovakvom sredinom. Ekipe gube bitne utakmice i primaju golove, a nezadovoljstvo igračima koji su mogli igrati na tim pozicijama raste. Iz toga ne nastane ništa dobro.
Možda bi ovakva imena, kao npr. Akanji, John Stones, Aké, Guendouzi i N’Golo Kanté, mogla pomoći svojim timovima van igračkog dijela, kao mentori mladim igračima, tj. kao treneri, ali kao glavni igrači na terenu oni to ne mogu i to je ono što se dešava u Interu i to je ono što se dešava u turskoj ligi.
Pojačanje je pojačanje ako ima smisla i ako stvarno pojača ekipu.
Ako pogledamo šta je radio West Ham prošle sezone, sve će biti jasno. Prvo su se olako odrekli Niclasa Füllkruga te ga poslali na posudbu u Milan. Potom su Paquetáa prodali nazad u Brazil, da bi doveli dva centralna napadača, De Castellanosa i Pabla.
Njihov trener, Espírito Santo, nije vjerovao Callumu Wilsonu.
Potom su „pojačali“ odbranu Axelom Disasijem, koji nije mogao da dogovori posudbu u bilo koji drugi klub osim Crystal Palacea dok se oni nisu uključili.
Disasi, kao ime iz Chelseaja i bivši štoper, bio je veoma loše pojačanje za West Ham, koji bolje da nije nikoga kupovao.
Tim je ispao u Championship, iako bi imao realne šanse da opstane da nije mijenjana struktura ekipe. Disasi nije pojačanje, niti su Castellanos i Pablo napadači dostojni kvaliteta Premier lige, uz dužno poštovanje. Callum Wilson je otpisan u Premier ligi, a i Füllkrug je puno bolji napadač od pomenutog dvojca kojeg je West Ham angažovao. Sve je to bio put u Championship.
Championship je sada njihova stvarnost jer je mijenjana struktura.
Iste takve greške radi Inter, koji dovodi igrače da bi doveo igrače, umjesto da se bazira na strukturi. Sportski direktori su ozbiljna stvar, jer transferi koji nisu potrebni ne samo da neće donijeti ništa dobro već stvaraju ljutnju i nezadovoljstvo zbog takvih transfera kod drugih igrača koji nisu plaćeni toliko.
Ti igrači, osim plate, ne uspijevaju da poprave svoj nivo budući da ne pripadaju tim timovima ni kulturološki, pa su ovakvi transferi često neočekivani i nelogični. Ipak, velikom ugovoru teško je odoljeti.
About the Author
